Svi tražimo idealnog partnera sa kojim ćemo živeti “happily ever after”, čak i kada to ne pokazujemo i kad se vodimo parolom “Ostaću slobodan, neću se vezati, važno je samo dobro se zezati”.

Duboko u sebi, nekada i podsvesno čuvamo ideju o rajskoj simbiozi sa voljenim bićem. Odkud nama to?

Ako smo kao bebe imali sreće da sa majkom osetimo blaženstvo bliskosti, mali raj, u kome je ta “velika” žena zadovoljavala sve naše potrebe, “kud mi okom, tu ona skokom”, u nama je ostala svest o postojanju takvog blagostanja, i mi ćemo ga celog života tražiti.

Međutim, nisu sve bebe imale takav početak života. Ako nisu imale majke kraj sebe, ili su majke bile sprečene iz bilo kog, zdravstvenog, mentalnog ili psihičkog razloga, da na njihove potrebe odgovore, takvi, u sadašnjosti, mladi ljudi neće ni imati ideju o postojanju raja, o simbiozi koja ih u tu sigurnost može odvesti.

Sigurnost, osećaj bliskosti, zadovoljstva i ljubavi koje smo kao bebe doživeli, daje nam mogućnost da takvu povezanost doživimo i kao odrasli ljudi.

Pitanje je samo da li je nama baš takva simbioza potrebna, da li ćemo, ako je pronađemo, sa njom biti zadovoljni, i da li je uvek moguće ostvariti takav osećaj u svakom trenutku našeg života?

Najpre, kod traženja simbioze uvek se javlja trougao: potreba – strah – dilema. Imamo veliku potrebu da se sa nekim spojimo, sjedinimo, osetimo bliskost, da neko zadovoljava sve naše potrebe, da postanemo jedno. Tu se javlja strah!

Ako postanemo jedno, ako više nisam “ja” i postajem “mi”, gubim svoju individualnost, gušim se! Strah od gušenja je presudan! Dilema je velika: kako da ostanem u takvoj vezi, a da ne budem ugušen?!

Drugi strah koji se u ovakvim vezama javlja je strah od ostavljanja! Tada kreću manipulacije i pitanja: “Kako da zadržim osobu od koje sam zavistan?”, “Kako da učinim da me ona nikada ne ostavi?”.

Javlja se osećaj da se mora imati potpuna kontrola na odnosom, jer ako je nemamo, u opasnosti smo da izgubimo taj raj, a nismo sposobni da živimo sami.

E, tu dolazi do izražaja naša kreativnost i različiti načini kojima se služimo da izađemo na kraj sa strahom od gušenja, strahom od ostavljanja i potrebom da budemo u vezi!

Neki svoje veze održavaju na površnom nivou. Uvek su u vezi sa nekim, a u vezama se ne otvaraju u potpunosti, glume bliskost, da bi im partner zadovoljavao njihove potrebe, plaše se potpune bliskosti, da ne bi bili ugušeni, ali se plaše i ostavljanja. Zato imaju rezerve!

Na “stend baju” drže po dve-tri osobe, koje zavode, ali sa njima ne ulaze u pravi kontakt. U slučaju da se prva veza završi, brzo se prebacuju na jednu od rezervi, jer nemaju sposobnost da budu sami! To su zavodnici! Oni lako zainteresuju druge za sebe, jer udovoljavaju narcističkim potrebama druge osobe.

Postoji i druga varijanta izbegavanja u kome ne postoji veza sa pravim osobama, već osoba preko pisama, slika održava zamišljeni odnos. Zamišlja da je u odnosu koji realno ne postoji. Ne ulazeći u stvarni odnos, oni rešavaju svoju borbu sa strahom od vezivanja.

Problem je što svaka ovakva trgovina ima dvostruku cenu po osobu koja se njom bavi. Tako, na primer, onaj koji je izabrao izbegavanje kao odbranu od straha teži ka šizoidnoj organizaciji ličnosti.

Neki svoje voljene grčevito drže pod kontrolom. Trude se da ih na razne načine učine zavisnim od sebe, jer “onaj koji juri taj ne ostavlja”. Koriste moć da bi druge zadržale oko sebe. Stvaraju satelite. Ovo je tipično za ljude koji imaju narcistički poremećaj ličnosti.

Na početku veze oni će činiti sve najlepše partneru, ugađaće njegovim prirodnim narcisoidnim potrebama, učiniće da se ovaj oseća kao da je u bajci, kao da mu se san ostvaruje. Međutim, savršenstvo će trajati dok onaj drugi ne postane pokoran i zavistan, jer se od njega u braku očekuje da sve što je dobio tako lepo i vrati.

“Vidiš šta ti ja sada radim, e to isto ćeš ti meni, kad budemo u braku, a ja tebi više ne moram”, njihova je parola. Uglavnom za partnere biraju osobe koje već imaju neki kompleks, na osnovu koga će ga lakše i vezati za sebe i učiniti zavisnim. Tako oni rešavaju svoj strah od ostavljanja.

Treći slučaj, tipa “malo jesmo, malo nismo zajedno”, ili ” idi mi, dođi mi”, biraju osobe koje menjaju ljubav za dramu i osećaj kontrole. Kada je lepo u vezi, one se vole, kada im malo nije lepo, nisu im sve potrebe zadovoljene, oni mrze svoje partnere i raskidaju veze, da bi se opet istim osobama vratili.

Osećaj kontrole imaju i dok raskidaju vezu i kada se njoj vraćaju. Imaju rascep u vremenu, nemaju toleranciju na ambivalenciju, već biraju na smenu da li vole ili mrze istu osobu. Kod njih preovlađuje na smenu strah od vezivanja i strah od ostavljanja.

Sve ove tri varijante su u suštini iste fore izbegavanja ljubavi. Njima kršimo osnovna pravila u životu, jer se život ne može kontrolisati. Nijedna od pomenutih varijanti ne vodi zdravoj trajnoj vezi i nije ljubav.

Kako se voli? Da li je ljubav sposobnost ili osobina? Da li o ljubavi može nešto i da se nauči? Jesmo li rođeni sa tim? Šta je to sposobnost za ljubav? Kako se ona gradi? Da li je dovoljno naći dobru osobu ili smo i mi odgovorni u odnosima?

O tome nastavljamo u sledećem članku…

 

Mirjаnа Kokerić