Šetao sam morem. Lagani proljetni povjetarac mrsio mi je kosu. Upijao sam svu tišinu i šumove valova. Nije bilo nikoga, samo ja, more i vjetar.
Sjeo sam na kamen, da bih bio bliže moru. Zagledao sam se na prostranstva, tako lijepa, tako plava, vjetar je uzburkao more, no ono je i dalje bilo prekrasno, mirišljavo, primamljivo.

Najednom jedan val smočio mi noge. Pogledah, nešto je u moru.
Nešto neobično, no imam osjećaj, da to nešto, ne može biti loše.
Čekam…
Čekam da dođe do mene…
I došlo je…
Izronila je…
Imala je bujnu plavu kosu, imala je oči boje mora, kao da su samo djelić cijelog morskog prostranstva. Bila je prekrasna, a ja opčinjen njenom ljepotom.
Kao da sanjam, sanjam svoj san, koji želim da bude baš takav.
Sjela je na kamen, nasuprot mene, pogledala me.
Ja sam se sledio…
Ostao sam bez teksta, njen pogled kao da je dopirao do svakog djelića moje duše, kao da je znala cijelu moju životu priču, a da joj nisam rekao niti riječi.

Bila je toliko lijepa da ni moja mašta to nije mogla zamisliti…
Bila je tako posebna, kao nitko koga sam upoznao do sada…
Bila je san… san koji upravo sanjam, ali je stvarnost.
San koji sam silno želio da se ostvari.

Zapuhao vjetar i sledio mi kosti. Došao snažan val i bacio je.
Nazad u more.
Tek tada shvatih da ima peraje. Da je to sirena, iz bajke.
Sirena iz mog sna.
Da ne postoji…
Zahvalio sam se moru, vjetru i suncu na barem jednom trenutku sreće, i krenuo nazad kući.
U svoj svijet, gdje zapravo sirene ne postoje.

 

Ana Mandić