Potaknuta prošlotjednom serijom nesreća koje su završile smrtnim ishodima “postavila sam u sistem” pitanje, s duhovnog aspekta gledajući, koji su razlozi nesrećama. Odgovor, naravno, nije, niti može biti, jednoznačan, niti se može generalizirati. Ali, ne možemo krenuti od kraja priče, jer ona tada nema nikakvog smisla, zar ne? To bi isto bilo kao i knjigu čitati od kraja, može se odmah saznati završetak, ali nikako početak niti zaplet, što znači da niti kraj nema svog smisla (u tom trenutku).

Ako smo osvijestili (a trebali bismo dosada), da smo energetska, odnosno duhovna bića (kako je kome draže ili kako tko sa kojih razina percepcije i shvaćanja gleda), tada bismo trebali znati i da svaka duša (ili svjesno energetsko polje, Više Ja, nefizičko Ja, i tako dalje) dolazi sa planom svojih odrada i tema za svaku pojedinu inkarnaciju. Nismo tu slučajno, “greškom” prirode, omaškom roditelja ili što sve već neki mogu misliti. Ne.

Dolazimo svjesno u još jednu inkarnaciju iz težnje i želje za iskustvom, za ekspanzijom, s obzirom da duša (hajdemo je tako zvati da pojednostavimo) ima svo potrebno znanje, ali nema iskustvo življenja na zemlji, ili nema sva moguća i potrebna iskustva inkarniranja. I zato živimo puno života, mnoga paralelno, da se razina iskustva u različitim stvarnostima što više povećaju. Da bi ekspanzija bila što veća.

Nije ovo nikakva novost (nadam se), stari su mudraci još tisućama godina (gledajući vrijeme linearno) unazad to prenosili, te je sve zapisano u mnogim svetim spisima. To su govorili i Isus, i Buda, i Muhamed (svaki na svoj način), kao i mnogi drugi svjetski poznati mislioci i mistici.

Isto tako nismo ubačeni “u arenu” života bez potrebnih oružja, oruđa i alata. Dobro smo mi opskrbljeni, samo mnogi do dana današnjeg to nisu shvatili niti osvijestili. Ali dobro, o tome nekom drugom prilikom. Došli smo na svijet sa planom svojih odrada, sa “ugovorom”, a sve u skladu s težnjama duše. Naše fizičko Ja je tek kostim potreban da se ova uloga u kazalištu odradi što uvjerljivije, i ono također ima svoju ulogu u ovom komadu. Može se reći da je tijelo vozilo kojim duša putuje. Dok Ona to želi.

Mnogima se nesreće, koje su se desile prošlih dana, čine groznom tragedijom. Niti sama ne mogu reći da tome nije tako, ali gledano sa zemaljske razine. Ne razmišljajući pritom o životnim svrhama, planovima i odradama duša svih onih koji su stradali, kao i duša njima bliskih. Ali uzimajući u obzir svu bol, tugu i patnju, koja je ostala onima koji su ostali iza stradalih – da li je to bila tragedija ili izlaz? Zavisi s koje razine svijesti promatrate.

Kada “ugovaramo svoj ugovor”, naravno da nije predviđeno da moramo “drljati” po odradama unedogled. Možemo reći da nam je dosta, da smo postigli dovoljno i da idemo svom pravom Domu, bez obzira na to koliko stari ili mladi u tom trenutku bili. Duša to može. No mi, na svjesnoj razini, uglavnom to ne znamo. Osim onih zaista osviještenih majstora, koji mogu taj dan odlaska svjesno odabrati.

Naravno, teoretski to mogu svi učiniti, ali za to zaista treba ogromna količina duhovne prakse. Tu se, naravno, ne radi o mogućnosti odlaska kroz samoubojstvo, koja je jedna sasvim druga kategorija i o njoj sada ne pišem. Mislim ovdje na ugovaranje određenih “točaka izlaza”. Radi se o tome da je na duši da sama odluči, kada u životu do te točke dođe, želi li otići svom Domu ili ne. Obično ih ima pet kroz cijeli život. “Točke izlaska” mogu biti bilo kakve nesreće, nezgode, bolesti i slično.

Ako je došlo “vaše vrijeme”, ako je duša odlučila otići, ona će i otići, pa ma kako banalan razlog smrti bio (na primjer, uganuće noge nakon kojeg uslijedi smrt zbog neke bezazlene komplikacije). Ukoliko duša nije odlučila otići, bez obzira u kakvoj se katastrofalnoj situaciji, nesreće, nezgodi ili bolesti našla, ona tada neće otići (na primjer, koma zbog raka u terminalnoj fazi, buđenje iz nje i kompletno ozdravljenje). Ovakve situacije zaista nisu na nama da ih niti najmanje prosuđujemo, gledano u fizičkom smislu i sa trenutne razine svijesti.

Trebamo shvatiti da apsolutno u konačnici ne funkcionira ono kako zemaljski promatramo stvar: “Pa daj ne idi, budi još malo, baš nam je lijepo, kako ću bez tebe, i slično”. Duša zna i shvaća da je ova inkarnacija samo jedna u nizu te da ovo nije stvarni niti realni život, a kako smo naučili misliti i vjerovati, odnosno kako smo “programirani”. Ovaj život je tek jedna stanica, tek treptaj oka, ništa više. Niti manje.

Daleko smo više od ovog našeg fizičkog tijela i trenutne osobnosti. Zaista smo daleko više od toga. I duša za ovo iskustvo življenja nije vezana, samo iz njega s ljubavlju uči. No u trenutku odlaska duša može biti jako vezana uz svoje voljene koji i dalje ostaju na zemlji. I ako ti voljeni ne vide, ne shvaćaju i ne percipiraju da je to odluka koja je donesena za najveće dobro same duše, bez obzira na odabrani način i vrijeme odlaska, mogu svojim emotivnim stanjem očaja, tuge, bola ili depresije kočiti prijelaz i usporiti odlazak duše, ali ga ne mogu zaustaviti.

Naravno da su takve situacije teške i da stvaraju neviđenu bol i patnju. I naravno da svi trebaju odbolovati svoje, do kraja, do najzadnje isplakane suze. I naravno, za to trebaju uzeti onoliko vremena koliko im je potrebno. Niti više niti manje. To je prirodno i nužno potrebno. Ali nakon toga, treba shvatiti što se dešava, što se desilo, zašto je to tako. I kako dalje.

Treba se shvatiti i prihvatiti da niti jedan život, kratak ili dugačak, nije uzaludan ili besmislen. Ukoliko je ispunio svoju svrhu. A o tome da li jest ili nije, ne možemo prosuđivati mi. To nije na nama. Iako si često damo to za pravo, no to nikako nije na nama.

Svi trebamo raditi na shvaćanju tko smo zaista, te raditi na svom duhovnom napretku i razvoju, pa kada dođemo na kraj da se ne bismo pitali “što sad?”. Niti jednu knjigu ne možemo smisleno čitati od kraja. Zato se vratimo na početak i učimo nanovo, od početka, kako knjigu naših života i trebamo ispisivati. Da bismo kraj shvatili ispravno.

Mnogi se sa svime ovime ne mire, mnogima to nije jasno, mnogima su to besmislice, niti to ne prihvaćaju. No nisam tu da bilo koga uvjeravam u išta, već samo iznosim svoja dosadašnja saznanja, uvide i iskustva. Osobno sam iskusila gubitak nekoliko dragih osoba, od kojih sam sa jednom uspostavila trajni kontakt, koliko god to nekome čudno ili možda nevjerojatno zvučalo.

Ako vas ova tema intrigira i zanima predlažem da, za početak, počnete sa čitanjem knjiga Sylvie Browne: “Život na onoj strani”, “Ona strana i povratak”, te Michaela Newtona: “Sudbina duša”, “Putovanje duša” i “Sjećanje na život poslije života”. Smatram da je to dovoljno za uvod u ovu tematiku. A ako imate pitanja ili nedoumica, rado ću pokušati pomoći odgonetnuti ih.

I savjet, ukoliko netko vama poznat ili nepoznat žaluje, nikako mu nemojte u toj fazi govoriti o vječnosti duše ili bilo čemu drugome iz duhovne tematike, već suosjećajte s ljubavlju s njim. A ako je svjestan, nakon te faze će stati na svoje noge. Ako nije, tada mu ponudite mogućnost drugačije stvarnosti, knjige, terapije, savjetovanja ili štogod drugo što bi moglo pomoći da počne ili nastavi svoj duhovni razvoj.

Život je ciklus, krug i kao takav nema početka ni kraja, odnosno svaki je kraj jedan novi početak.

 

Žaklina Bokun