Postoji jedna tajna. Samo jedna. Ona koju znaš ti, a ne znam ja. Znaju oni, a ne znamo mi. Uvijek je jedna. Zamisli, samo jedna. Tajna riječi. Tajna prirode. Tajna života. Tajna tišine.

Samo je jedna tajna pružena ti na dohvat ruke. Svaki dan. Kao šapat tik, uz nas. Dovoljno blizu, da smo daleko. Da je sigurna. Dovoljno daleko, da nas pokreće. Da nas budi svaki dan.

Zastani! Čuj! Zemlja se okreće. Sunce se okreće. Galaksije se kreću. Elektroni se okreću. Atomi se okreću. Mi se krećemo. U krug. Osluškuj tišinu! Možda ona krije odgovor. Ona govori glasno.

Jesi li ti glasniji od tišine? Koliko je glasna tajna skrivena u tebi? Kriješ li ti svoje tajne? Igraš li se sa njima, kao priroda i život sa svojima? Poznaješ li ih uopšte? Možda su dostupnije i više nego što ti se čini.

Postoje ti pogledi koji ih čitaju. Postoje dodiri koji ih osjete. Postoje glasovi koji ih dozovu. Oni koji ih otimaju. Mogu biti blizu ili daleko. Mogu biti mnogo dalje nego što se čini, oteti vam tajnu, a da niste ni svjesni.

Mogu biti blizu, previše blizu, a da je ne saznaju, iako mislite da je itekako dobro znaju. Kako onda kontrolisati tajne?

Možda to sve i jeste jedna tajna. Ili ipak, dio jedne velike tajne. Mali dio velike tajne. Veliki dio male tajne. Da li smo sposobni da je spoznamo? Da li smo sposobni da čuvamo djelove koji nedostaju? Nedostaju li nam, ili nam je sve na dohvat ruke, baš tu kraj nas?

E, to je jedna tajna…

 

Danijela Kuzmanović