Već dugo ne osjetih toliko slobode u sebi.

Zaboravih kako je divno osjećati se smireno i radosno.

Ponovno osjećam smirenje, ali sada na drugi način.

Više nego ikad prije osjećam povezanost sa Sebstvom.

Divnog li osjećaja, kad sve mogu i sve hoću.

 

Ne želim bježati kao dosad u onostrano,

želim proživjeti sve što treba na ovom svijetu.

Nisam više uplašena životom, nema straha od budućnosti,

ima samo sada, samo radost zbog postojanja, i ono osnovno – ljubav.

 

Nema više izbjegavanja onoga što smo željeli da nam se desi,

nisam pod utjecajem straha da želim pobjeći, smatrajući da ne mogu nešto izdržati.

Ovo sad tu, jest ono što zaista želim – život sada, proživjeti ga do kraja,

planiranog još odavno u univerzumu,

bez bojazni, sa ciljem učenja, da bi ostvarili sve Božje vrijednosti.

 

Sad sam prava, ona izvorna Ja, sad sam Jastvo ili Sebstvo,

sad sam neustrašiva duša koja može sve, jer je u trajnom kontaktu sa svojim Izvorom.

Sad sam ljubav, sad sam dijete koje se veseli svakom trenutku sadašnjosti,

sad sam slobodna od bilo kakve zavisnosti.

 

Oslobodih se vezanosti, tih samo lažnih potreba da mi je nešto potrebno.

Sad sam duša koja osjeća puninu sebe, one prave, jedine čiji nas se dio nalazi ‘tamo gore’.

Sve je sad šala, smijem se i glupiram, jer život i jest igra, i ne treba ga ozbiljno shvaćati.

Svaka ozbiljnost dolazi zbog straha, a strah je nedostatak ljubavi,

strah samo izaziva bijes i ljutnju, a to nikome ne treba.

 

Nakon proteklih iskustava, sad mi je to posve jasno,

manim se loših stvari, ljudi i situacija,

i idem dalje sa osmijehom na licu,

hrabra iz duše i srca, hrabra kroz ljubav, i to je sve što mi treba.

 

Osvještavam pravila društva koja učimo odmalena,

a koja nas ograničavaju i nanose nam bol.

Liječim svoje emocionalno tijelo,

koje je godinama stradavalo, zbog ega koji nije prihvaćao ono što se dešava.

 

Sada prihvaćam sve što se događa, i ljude i situacije, jer sve je Božja volja,

ništa ne možemo učiniti, ako djelujemo van plana naše duše,

možemo se samo uzaludno boriti i patiti, jer nije po našem odnosno po željama ega.

Ali Bog zna što je za nas potrebno i to nam daje,

a nama je da to osvijestimo, prepoznamo i idemo u skladu sa potrebom naše duše, a ne ega.

 

Što god da mi je dano za ovaj život da ostvarim kroz probleme,

sve ću lakše podnijeti i ostvariti, ljubavlju i smirajem u sebi.

Takav put je jedini način da bismo preživjeli i uspjeli u prvotnom,

istinskom naumu, ostvarivanju svojeg plana duše.

Svaki drugi put bio bi težak i bolan, i samim time nepotreban.

 

Može se sa radošću živjeti, ma kako bilo teško i dugotrajno

učiti i trenirati pozitivan način razmišljanja.

Sve je to moguće, ma kako nam um govorio da nam se neće.

I vježbam svaki dan – radost, ljubav, spokoj,

kroz riječi i osjećaje, kroz uzdizanje svoje duše energijom božanskom,

koja me vodi do vrhunaca u kojima letim slobodna bez straha.

 

Osjet koji prožima cijelo tijelo i koje navodi dušu da izleti,

a ja joj još ne dam da ode iz ovog tijela dok ne dođe vrijeme za to.

Dotad strpljivo sa puno ljubavi, volim sebe i svoje postupke,

volim druge i oni vole mene, opraštam sebi i drugima,

ljubav širim oko sebe i učim, napredujem na svim životnim poljima,

sve u skladu sa duhovnim razvojem svoje duše, koji intuitivno osjećam.

 

Vrijeme je da osjetimo svoju slobodu, da osjetimo mogućosti koje su nam dane,

da se prestanemo plašiti svega i svačega, i da živimo slobodni.

Osjećam se slobodno, i to iz sebe same, iz Boga kojeg sam dio.

Ne treba mi nitko drugi da bih bila sretna, potrebna sam samo sama sebi.

Druge ljude volim, ali ne očekujem da me oni usreće,

jer svatko sam treba raditi na svojoj sreći,

a da bismo se tako osjećali u sebi, nitko drugi nam u tome ne može pomoći, barem ne trajno.

 

Živim bez očekivanja, jer ona koče i čine da se razočaramo, ukoliko se ne ispune.

Želim se ostvariti na svim poljima života, i radim sve što treba u sadašnjem trenutku

da to i ostvarim, ali bez ikakvih očekivanja da nešto mora što prije, ili na silu.

Sve bude kad treba biti, niti prije niti kasnije; sve što nam treba doći u životu,

dođe onako kako nam mora doći, da bismo se naučili, da bismo bili jači,

jer ništa nam se dolazi kada ne treba, već upravo kad je planirano.

 

Ništa ne očekivati znači prepustiti se volji Onog odakle dolazimo,

i tko vodi o svemu brigu, baš kako treba. Sve ostalo je suvišno.

Prestanimo se zato boriti sami protiv sebe, protiv želja naše duše,

misleći da možemo i trebamo učiniti nešto što je logično tek na zemaljskom nivou.

 

Samo budimo prisutni i svjesni da smo na ovom svijetu s razlogom,

da smo tu potrebni, da živimo, da volimo i radimo s ljubavlju u srcu.

Opustimo se i budimo svjesni da će se sve dogoditi kako treba.

Pa ništa nam ne može biti loše, jer nikad nismo bili manji umiranjem,

a taj nas ‘prijelaz’ sve čeka, kad-tad.

 

Uvijek smo rasli iz života u život, nakupivši gomilu iskustva

koja su nas učinila boljima, pametnijima, blažima, dražima…

Nema straha od ičega, ta nepotrebna bol u želucu ili grudima

samo je nakupljena stara neprotočna energija,

koja je odavno prestala da bude aktivna i ničemu ne služi,

osim da putem uma zavarava da je to dio našeg tijela.

Ali nije, trebamo samo promotriti i uočiti da to nismo mi.

 

Ta loša energija samo je nešto što trebamo poslati u svjetlost,

dok naše pravo energetsko tijelo, emocionalno biće

jest ono je na što trebamo obratiti pažnju,

i pustiti da ga osjetimo i budemo radosni u njemu.

 

Mi smo ono najbolje i jedino što imamo,

volimo sebe i onda će ljubav se širiti svuda.

Samo mi možemo učiniti sebe radosnima,

i ne očekivati da to netko drugi učini za nas.

 

Kad se uistinu volimo mi ne tražimo to od drugih,

jer pravu ljubav imamo u sebi i ne žudimo za vanjskim zamjenama.

Vanjske ljubavi kroz partnere, ljubavne ili prijateljske,

dolaze i divno je kad se održe u tom životu,

ali da se zadrže u radosti moguće je ako smo u sebi našli tu ljubav božansku,

koju stalno održavamo kroz kontakt sa svojim Jastvom.

Bez toga vanjske ljubavi se raspadaju nakon nekog vremena,

jer smo postajemo ogorčeni sobom i životom,

upravo jer nam nedostaje to u nama, saznanje o spoju sa Izvorom.

 

Budimo redovito povezani sa svojim Jastvom,

budimo stalno prisutni i budni, i tako ćemo funkcionirati ljubavlju sa sobom,

a kroz to i kroz odnose sa svima drugima oko nas.

Jedino je to moguće da bi bili uistinu radosni, u sebi, van sebe, zauvijek.

A time i slobodni od svih zavisnosti ovoga zemaljskog svijeta,

na kojem je tek tako moguće živjeti puninu života.

 

Neka nas vodi ljubav prema Bogu, kao jedini cilj našeg života!

Sve ostalo su radosti i iskušenja koje nas na životnom putu uče i razvijaju…

 

Mina Rašić