Psihologija lenjosti

 Kada nas dve podjednake sile vuku u dva suprotna pravca rezultat je stajanje u mestu. Tada nema pokreta, nema inicijative. Takvo stanje zovemo lenjost, zakočenost.

Ponekad smo lenji da se bavimo sobom. Istovremeno, želimo dobitak razvitka i promene koje vuku na jednu stranu, ali želimo i lagodnost zone komfora, sigurnog, manje frustirajućeg i manje neizvesnog, koja vuče na drugu stranu. Nekada želimo mišiće i dobru liniju koja nas vuče snažno napred, ali želimo da se ne naprežemo i ne odričemo puno, a ta potreba vuče na drugu stranu. Rezultat je neakativnost, lenjost.

Svakako da uzroci lenjosti mogu biti različiti. Ukoliko želimo da odgovorimo na pitanje, šta je korenu naše lenjosti u nekoj oblasti života, dobro je da uvidimo koje nas sile tako podjednako snažno vuku u dva različita pravca i čine da se naša inicijativa ne pomera.

Zato je pravilno pitanje koje sebi treba da postavimo, ne zašto smo se takvi rodili, već – kako smo takvi postali?

Odmarati i biti lenj

Odmor od rada možemo posmatrati i kao deo tog rada, ali onda kada nam odmor daje novu pokretačku energiju. Lenjost, sa druge strane, drži nas u začaranom krugu nepokretnosti. Međutim, ne bismo bili lenji da nam ta lenjost ponešto i ne daje. Odlažemo obaveze i stagniramo kada se plašimo nepoznatog, promene, kritike, kada nam je samopouzdanje nisko, i drugo.

Onda kada lenjost prouzrokuje još više lenjosti, i odvlači nas od važnih životnih pitanja i ciljeva, vreme je da se dublje pozabavimo njom. Lenji um je onaj koji stalno ispunjava čula, a prazni um.

Začaran krug

Za otpočinjanje bilo kog zadatka i izlazak iz “lenje faze” potrebna je volja. Početni uslov za jačanje volje je najiskrenija odluka da se posvetimo njenom jačanju, bez obzira na vreme, sredstva i energiju koju u to treba da uložimo. Svako od nas, čak i najveći “lenjivci” imaju u sebi dovoljno volje da otpočnu neki zadatak. Upotreba te volje, dalje jača volju.

Svako odbijanje prihvatanja postojanja, bar neke količine volje u sebi, samo je još jedan način zavaravanja samog sebe i ostajanje u začaranom krugu lenjosti i nedostataka vere.

Za prevazilaženje lenjosti, zakočenosti u životu, dobro je početi sa odgovarajućim pripremama – razviti inicijalni podsticaj i polet kod sebe. Dobar saveznik u ovom procesu je razmišljanje o tome kakve sve štete, po nas i druge, ostavlja lenjost. Važno je dobro razmotriti koje su štete i kako čine da se osećamo – nezadovoljno, postiđeno, i slično, te bude li ta osećanja želju za promenom?

Drugo, no ne manje važno pitanje, jeste – šta će sve izlazak Iz lenjosti doneti? Koje su prednosti koje promena donosi? Koja osećanja prate te promene? Da li je to zadovoljstvo, polet, otvaranje novih mogućnosti, i drugo?

Konačno, u borbu sa lenjošću dobro je ući sa jasnom slikom da u toj borbi možemo uspeti. Važno je da sebe što jasnije zamislimo kao osobu sa jakom voljom, a zatim da se toj slici polako približavamo.

Izlaženje iz začaranog kruga

Kao kad dete učimo neku novu veštinu – idemo korak po korak, usklađujemo realnost i očekivanja, uviđamo sposobnosti, mane, dajemo zadatke u skladu sa uzrastom, a sve bojimo saosećanjem i verom u njega. Tako je dobro prići i sopstvenoj lenjosti. Manje da se raspravljamo sa sobom, manje da osuđujemo, više da razumemo i polako vežbamo sopstvenu volju. Mislite korak po korak, stepenik po stepenik.

Samopouzdanje i lenjost

Vizija uspeha, koju poseduju samouvereni ljudi, snažan je pokretač u životu. Sa tom slikom uspeha teško možemo biti lenji, jer verujemo da ćemo svojom pravilno uloženom snagom dostići cilj.

Tada je najbitnije, pored toga što treba da verujemo da ćemo dostići cilj ako se zaista trudimo, da i nemamo prejak strah od toga da se to možda i neće dogoditi. Ukoliko se previše plašimo uspeha i/ili frustracija, koje će na tom putu dolaziti, možemo se paralizovati lenjošću. Tada negiramo ili obezvređujemo želju za pokretanjem i uspehom, pod parolom “sutra ću”, “mrzi me”, “možda i nije vredno truda”.

Lenjost i pol

Generalno gledano, razlike po pitanju lenjosti najmanje ćemo naći ukoliko ih tražimo u polovima. Ono što nam je važno jesu psihološke karakteristike osobe. Još konkretnije pitanje je – kako se neko bori sa ličnim i životnim izazovima?

Odlaganje obaveza posledica je unutrašnjih borbi, naše sposobni za tolerisanje suprotnih težnji i osećanja. Odlažemo obaveze kada se suočavamo sa izazovima tolerisanja frustracija, kada se plašimo uspeha i neuspeha. Nekada odlažemo i predajemo se lenjosti zbog nesigurnosti ili nemogućnosti održavanja slike cilja, a koga možda sprečavamo sami da seostvari, putem lenjosti.

Ne zaboravimo, za svako ponašanje, pa makar to bila i lenjost, postoji motivacija odnosno nešto u nama čime sebe sprečavamo da se pokrenemo. Svako za sebe pred izazovom je da taj uzrok otkrije, a što je prvi korak ka rešenju.

Savremena tehnologija

Moderna tehnologija može puno toga da nam olakša, posao, komunikaciju, ali i lenjost, prokrastinaciju, odlaganje obaveza. Međutim ona ne može biti uzrok lenjosti već samo njen saveznik, i to kada se mi odlučimo da to tako bude.

Dakle, nalaženje načina da odlažemo obaveze, a uz to često i život, možda je lakše, ali uzrok lenjosti je u nama, a ne u sredstvima kojima održavamo sopstvenu lenjost.

 

Ivana Paunović