Zbirka poezije pod nazivom “Ema: Kad pjesnika zavoliš” druga je knjiga Emilije Vasiljević, pjesnikinje iz Pule, koja će izaći krajem studenog 2012. godine.
ČETVRTI CIKLUS PJESAMA
“Skice za uzdah”
“Tuga neka lelujava
vjetrom potrgana,
uplela se
u moja njedra.
Treperi,
ništa ne traži…”
1.
TREPERIM
Ljubav moja
ništa ne traži
od Tebe.
Biserna suza
na listu Breze
treperi
ne traži ništa.
-Šumarak listopadni
čuva sjećanja
mladosti njene
zimzelene.
Jauk Maslačka
vjetrom potrganog
upliće se u kosu
žalosne vrbe.
Treperi,
ništa ne traži…
-Jezero uz skut vrbika
čuva sjećanja
njegovog sunčanog lika.
Tuga neka lelujava
vjetrom potrgana,
uplela se
u moja njedra.
Treperi,
ništa ne traži…
– Ljubav moja zimzelena
čuva sjećanja
sunčanih pogleda tvojih.
– Treperim…
Ništa ne tražim!
2.
DUŠA PAMTI
Kada tijelo prestane
(materija materiji)
– duša pamti.
Tijelo sve zaboravi
(možda cvijet postanem?)
– duša pamti.
Od tvojih riječi
umilnih
ispod duge nadanja,
do dodira slučajnih
u prolazima beskraja
– duša pamti.
…
Kad prhnem
iznad
boli nevolja,
radosti moje
zapamćene
vjetrom će postati.
Sve ljude,
koji me blagošću
dotaknuše,
milovat ću spokojem.
I smiješit će se voljeni!
3.
M E N U E T
Ovo je moja pjesma
kaže
svilena marama
ovita o struk gitare.
Ovo je moja nježnost
kažem,
ovita oko Sjećanja
na noć
u kojoj si mi stihove
govorio
uz pratnju prvih pahulja
i gitare.
Bilo je rano
da zagrlimo ruke
pa su moji prsti
plesali
svilom marame
(rekao si da mi pristaje boja ciklame)
a tvojim
strunama gitare
(rekla sam da tebi gitara lijepo pristaje)
Smijali smo se,
smijali…
Pahulje su plesale!
…
Menuet
za
Gitaru i Maramu
boje ciklame.
– Glazbena kulisa
plahe mladosti naše.
4.
KAD ODU SVI
I miris kestena
I smijeh
i žubor voljenja-
sve je odnio vjetar
pod topotom
divljih mustanga.
Tihujem,
pod krilom orla
strepim.
U plaču ostavljenog
djeteta, molim.
Pod strehom
munje, čekam:
Znak
Poziv
Krik
Kliktaj
– č e k a m.
Odgovorila mi
samo Suza.
Piše mi i Šutnja,
duga pisma,
nemuštim slovom.
U grudima drhtaj.
U oku iskra-
Luč
za nas ili
za neku novu,
još
neprospavanu
tamu.
5.
NIJE VAŽNO
Pamtim tišinu
na polju maslačka
koji su pčelama
svoja zlatno žuta srca
darivala.
I tvoje poglede
boje različka
u izmaglici sjete,
nad granama masline,
pod kojom smo zastali.
I onu pticu pamtim,
što se niotkud
pojavila,
pa je dugo nad nama
kružila.
Željela sam je na dlan
primiti,
pjevati i plakati
niz slapove lavande
– oprosti,
to je iz neke druge pjesme!
Nije važno,
i ja sam tebi odavno
iz neke druge priče…
Nije važno.
Ti i ja, već sutra
bit ćemo samo
otkos na pokošenom
sjećanju,
u nekoj tvojoj ili mojoj
posve drugoj pjesmi.
Samo je polje maslačka
ostalo isto.
I pčele na njihovim
zlatno žutim srcima.
Sjećanje na jedan
trenutak boje sreće,
– Cvijet Različka
Na pokošenom ljetu.
6.
RASPLETENA NJEŽNOST
U toplo predvečerje
Moj drug i ja
Klizimo obroncima
Planine.
Cesta je nježno vijugava
glatka
Kao svježe izglačana
Vrpca za kosu.
Ostaje iza nas
tihi razgovor
odrađenog kolegija,
u rasutim perlama riječi.
Sad smo tu.
Oprezno tihi.
Svježina predvečerja
treperi u nama.
talasanje trave,
nepristojno zelene,
izazovni pokreti borova
-zrcale u nama.
Nježnost je nečujno
ušla kroz ponuđeni otvor
prozora.
Sjedi na zadnjem sjedištu,
raspletene kose…
Moj drug i ja,
jedno pored drugog
šutimo rječito,
oprezno svjesni putnika
na zadnjem sjedištu…
Blaga uznemirenost
u našim tijelima…
Na jednom prijevoju
blizina prerasta u dodir,
slučajan i glasan.
U spletu vena osjetismo
da smo djeca prirode…
U sljepoočnicama
otkucava spoznaja
da smo društvena bića…
Nježnost, raspletene kose
I dalje iza nas!
– Drug mi nudi cigaretu…
…
Ulazimo u grad.
Promiču pored nas zgrade
dostojanstveno hladne.
Stasite su poput borova,
ali se ne grle
na zavijucima ulice.
Popravljam nabore haljine
i nudim drugu pepermint…
…
Stigli smo.
Auto nevoljko zastaje
i motor naglo zašuti.
Ostalo je u nama
mnogo od borova i
nježnog lelujanja trava.
Govorimo glasno,
posve
nepotrebno glasno-
– ptice rugalice
neka ne čuju
tihi žubor
naših vena.
…
Nježnost je splela kosu
u čvrste pletenice čežnje.
Pjesnikinja Emilija Vasiljević rođena je 22. oktobra 1943. godine u Čačku.
Školovala se u Čačku, Beogradu i Zagrebu. Kao diplomirana ekonomistica radila je u carinskoj službi i prošla mnoge gradove, od Beograda i Šibenika do Novog Sada (u kojem su rođena njena djeca) i Sremske Mitrovice. Do Pule je stigla prije 30 godina, gdje i danas živi sa svojom porodicom. Pjesme i kratke priče piše od nižih razreda osnovne škole. Čari knjige otkrila je u biblioteci u rodnom Čačku, gdje je napisala prvu pjesmu i zauvijek postala zaljubljenica u pisanu riječ.
Biblioteke su za nju su postale “polja suncokreta”. Iako je radni vijek provela radeći u carinskoj službi širom bivše Jugoslavije, životne okolnosti je nisu udaljile od književnosti, a njena opčinjenost čudesnim svetom pisane riječi, koji joj se ukazao još u knjigama sa polica čačanske knjižnice, traje i danas. Zašto cijeli svoj život piše pjesme? Kaže: “Moje su pjesme moja molitva, moji svjetionici. Bez njih, odavno bih se o hridi stvarnosti, grube i ogoljene, razbila. Bez njih, odavno bih se izlila iz korita razuma, odronila niz litice beznađa.” Poeziju je objavljivala u zajedničkim zbirkama, časopisima i zbornicima, kao i na Facebooku i portalima za poeziju. Centar za medijsku kulturu “Albatros” Komiža, u biblioteci “Kocka vedrine” objavio joj je 2011. godine prvu zbirku pjesama “Blues jednog odrastanja”, koje je prvi prenio astroportal.in . Krajem 2012. godine UG ESSEGG iz Osijeka objavio joj je drugu knjigu pjesama “Ema: Kad pjesnika zavoliš”, a UG HRAST iz Gunje reizdanje knjige “Blues jednog odrastanja”. 
