Jarčevi hodaju čvrsto na zemlji. Vjeruju u ono što vide, u ono što su sami stvorili i u materijalnu sigurnost. Sve što ima, dijeli sa porodicom, koja ima veliku i važnu ulogu u njegovom životu. Kada jednom doprete do njega, imate odanog prijatelja za čitav život. Ako ga izdate ili povrijedite neće vam se svetiti. Biće opet tu, da vas gleda kako karma čini svoje i da kažu “rekao sam […]
Tamo daleko, blješti neka svjetlost. Možda neka mala zvijezda? Možda ulična lampa? Možda osvjetljava put. Možda nekog čeka. Možda neko plače ispod nje, jer ostaje sam. Opet, jako je čudna. Neka bijela svjetlost. Možda se neko nada dolasku. Izgleda tako blizu, a možda je jako daleko. Znala bih, samo da krenem tamo… Ipak, ljepše ju je posmatrati iz daljine. Maštati, razmišljati. To je ljepše od razočarenja. Šta ako je samo […]
A oni nesvjesno, tako maleni i lagani, nose tako težak teret. Teret neizgovorenih riječi. Začetih u dubini duše, ali ne izgovorenih. Dođi! Vrati se! Ostani! Zagrli! Trebaš! Čekam. Čekaj me! I odlaze…. Pomisliš nekad da ih zaustaviš. Da zadržiš. Da napraviš branu na potoku, pa da zauvijek ostanu tu, kraj tebe. Da ih gledaš samo. Samo pomisliš. Njima daš još jedan teret, sada neostvarene misli koju je u sekundi zamijenila […]
Ni tako velik prostor, nije bio dovoljan za sve zvijezde. U čitavoj toj borbi kreirale su savršen prizor. Prizor od kog staje dah. Osjećao je nešto čudno u vezi sa njima. Osjećao je neku čudnu povezanost s njima. Željele su mu nešto reći. Uzalud. Niti je on razumio njih, niti one njega. Bio je na raskrsnici. Sve je podsjećalo na njegov dom, ali osjećao je da ne pripada tu. Znao […]
Uzimaš kišobran, danas ti se ipak ne kisne. Dovoljno je bilo juče. Počinje još jedan novembarski dan. Šta li je tako teško u tom novembru? Kiše? Oblaci? Nestanak prirode? Kraj godine? Kraj? Ili samo mi? Sami sebi i jedni drugima. Ima nešto tako teško. Ne znam šta je. Novembar je mjesec za pripremu za polazak u neki novi početak. To je onaj trenutak kad zastaneš ti, pa i vrijeme stane. […]
Samo je jedna tajna pružena ti na dohvat ruke. Svaki dan. Kao šapat tik, uz nas. Dovoljno blizu, da smo daleko. Da je sigurna. Dovoljno daleko, da nas pokreće. Da nas budi svaki dan. Zastani! Čuj! Zemlja se okreće. Sunce se okreće. Galaksije se kreću. Elektroni se okreću. Atomi se okreću. Mi se krećemo. U krug. Osluškuj tišinu! Možda ona krije odgovor. Ona govori glasno. Jesi li ti glasniji od […]
Djela mogu da budu precijenjena. Pogledi mogu da budu zamišljeni, nejasni i daleki, a bliži nego što smo i mi sami. Osmijesi su jedino iskreni. Oni su stvarni. U njima mogu da saznam sve. Oni kratki, simpatični. Oni reda radi. Oni koji se trude bezuspješno da sakriju tugu, brigu ili strah. I što se više trude, to su sve jasniji. Njima se ne može sakriti. Ne mogu se glumiti. Čak […]
Da li si se promijenio ti? Ili možda ja? Može li se čovjek promijeniti? Da li možemo biti sigurni da nekog poznajemo? Kada? Kako? Da li možemo biti sigurni da znamo sebe? Sigurno znam da to što vidim sad, nisi ti. Ne ti, kojeg sam poznavala… I prepoznala bih te uvijek. Siguran hod. Pogled visoko prema naprijed. Zagrljaj snažan taman toliko da ne zaboli, a da ne odem. Da ostanem. […]
Samo jedna riječ. Izgovorena, pa čak i neizgovorena. Jedan pogled. Sakriven, a očigledan. Jedan dodir. Slučajan ili namjeran. Jedna misao brža od očiju. Brža od svega. Kao dodir čestice prašine na mirnoj vodi, koja budi i gasi talase. Gorak okus u ustima. Na kraju i ubrzani otkucaji srca, opipljivi u svakom dijelu tijela. Da, strah je taj koji nas najviše pokreće. Bolje rečeno, ono sa druge strane straha. Ta neprestana borba […]
Osjećam se bolje. Snažnije. Nema više. Prošlo je. Kao sve što će proći. Nešto brže, nešto sporije. Vrijeme je to koje zavarava. Vrijeme koje je imaginarno. Pitajte česticu životnog vijeka od par minuta, koliko brzo prođe jedan minut? Pitajte bolesnog koliko dugo traje jedan sat, dan? Pitajte sami sebe, prolazi li vam vrijeme uvijek istom brzinom? Uostalom, šta je vrijeme zapravo? Reklo bi se da nam nikad ne ide na […]
