Sagorijevanja tijela

Nekad bi trebao da se zagledaš u najranjiviji pogled u kom te nema.

U “najogoljeniju” ženu,

Svih žena.

U dodiru ožiljaka koje spremaš još uvijek pod tom kožom.

Kipiš.

Do sagorijevanja.

Preslaguješ se u bedrima koja još uvijek odzvanjaju na dodire.

Milovana.

Pokrivena rukama. Zapetljana među prstima hrapavih grubosti.

Još te uzima…

Još se otvaraš.

Raskoračenih snova na milimetre.

U disanjima koji odzvanjaju duboko.

Još traženja tih lica izgledaju stvarno.

U budnosti koja nije tvoja.

Još ugrizi množe se u tvojim očima

I uzdasi.

Dodiri dodira.

Nepokolebljivo slamaš si dijelove tijela.

Neslomljivo.

Koliko smo rana polizali jezikom?

Na usnama koje drhte.

Koliko si nečujnih poziva opozvao?

U sebi. U njoj.

Koliko je ćutanja pronašlo žigove trajanja.

Koliko je snage zaostalo u tijelima razbacanih tijela.

Pod njom.

U svakom mirisu koje se nije otelo,

Još pričvršćeno gori na koži.

U tragovima podsjećanja.

Zaostavljeno.

I budi se u ekstazama ponoćnih slika

U kojem na vratu još ostavljamo udahe.

Blizine blizina. Zagrljaje. Šutnje. Emocije.

Dijelove bliskosti zabijene

U noktima tvojih leđa.

Drhtaji obaraju sve trenutke

Još su strasti prožete dijelovima svega.

Ispucale kože.

Koliko si dugo “živio” u njoj.

A koliko se toga još može…

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)